dan treci

Beg.

Dve ljubavi.

Dva grada.

Zaboli prejako, ja pobegnem iz rodnog grada da me ne proguta, da se ne srusi ceo na mene i zatrpa me. Jer ne znam kako bih iz rusevina koje bi ostavio za sobom. A to je cinilo mi se bilo nesto toliko veliko i toliko snazno sto ne bi moglo nikada i nikako da se srusi. Veliki, jaki i cvrsti temelji. I odem pre nego sto me zatrpa celu i ubije.

I vracam se ponekad, sve redje. I kao neki turista gledam ostatke neke velicanstvene gradjevine, i to u svom gradu.

Novi grad mi prija i vise nego sto sam se nadala i vise nego sto bilo kome priznajem. U njemu gradim nesto novo. Trudim se da bude nesto jace, menjam nacin, menjam sebe. Zelim nesto iskrenjije samim tim istrajnije. I vreme prolazi, to se gradi, postaje nesto. Malo ali funkcionalno. I zivot je opet lep.  ‘A., ovaj grad ti mnogo vise prija. Srecnija si, smirenija, ide uz tebe’. Ponosno i srecno, podignute glave idem, kao da i jeste moj grad. A i jeste, valjda, na nekoliko trenutaka zaista i bio to.

I odjednom na njega pada iz cistog i mirnog neba, brza i precizna kometa. On se rusi na milion i jedan komad. I zatrpava me, i guta me, i svaki kamen me pogadja, nista ne zaobilazi. I uz poslednji atom snage, ja istravam nekako i bezim. Odlazim u svoj rodni grad.

U atubusu su mi tolike suze ostajale. To pocne dok si dete, pa places u autobusu jer nema vise mora i drustva sa plaze. Pa places od smeha dok ides na ekskurziju, pa se smejes toliko da mislis da su ti to najbolji dani u zivotu. A onda, autobus ume da te vraca porodici za praaznike, a vi vise niste svi na broju. Pa places u autobusu da kad stignes u grad ne bi plakao pred mamom. Ili places jer ostavljas nekoga, ili neko ostavlja tebe. I das sebi za pravo da to prevozno sredstvo bude tvoje mesto gde places, gde se miris sa sobom, gde se rastajes sa sobom. A da kad izadjes iz njega, dizes glavu gore, zasivas rane i ides dalje.

A ja cu vam reci sta je taj autobus. To je beg. On te ne odvozi, on te prevozi. I u njemu, i van njega i u rodnom gradu i u gradu koji ti stoji kao da si rodjen tam i u gradu gde ti je zivot bio najlepsi makar na  dana, i u svakom je tuga. Ukoliko je nosis u sebi. A od nje ne mozes da pobegnes. Iz grada da, od duse ne. Autobus da te odveze i na kraj sveta, on te nece odvesti od tebe samog.

I zato boli, ma gde god da si, gde god da je taj neko.

I ono sto treba da uradis jeste, da se saocis sa sobom, razgovara sa svojim srcem,a ne da ulazis u prvi autobus koji te ceka. Jer on ne vozi u Realnost. On vozi u Beg.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *