dan drugi

‘Liniju ljubavi sama stvaras.’ i poljubac u kojem sam uzivala najvise od svih pre i od svih kasnije.

I ja stavim tacku, po prvi put stavis jednostavno tacku na sve pre toga. Nikakav zarez, tacku zarez, vec jednu veliku tacku koja ne moze da se menja. I evo, stoji cvrsto, nije pokleka nikavoj izmeni. I prepustim se necemu novom i toliko lepom, i ako sam rekla da necu vise to raditi, da se necu predati nekome. Da dolazi jedna velika pauza.

Continue reading “dan drugi”

nedostajes

‘Za sve sto dolazi – nedostajes!’

Mnogo stvari i dalje boli, neke pesme tek sad pocinju da smetaju, da izdaju.
I dalje je neshvatljivo da te nema pored nas.

‘Moj deda vec dugo ore nebeske nive…’

 

Pre tri godine bih dosla ovde i posle izvesnog vremena javila se tebi i videli bismo se. Krisom naravno. I zabranjeno bi bilo sve, ali bi prijalo i previse. Na tih par minuta,  sati bio bi moj. Bio bi sa mnom. Ostvarile bi mi se stare zelje, probudile stare strasti koje precutkujem i krijem da ih nemam.

Danas sam ovde, pevam, smejem se sa skroz drugim ljudima. I opet krijem i lazem da nema tih zelja i pozuda. I u galvi je samo cinjenica da si ulicu dalje a toliko daleko. I imam zelju da ti posaljem poruku cisto da znas da sam tu, i da se setim tebe i dalje kad sam tu.

 

Kao da se nije mnogo stvari promenilo. Isto mesto, iste zelje, isto zabranjeno. Ali moje poruke bi bile uzalud poslate. Ne bi ih ni procitao. Al ti sada imas mnogo vaznije stvari i razumem ja to. Al i dalje ne mogu da se pomirim sa tim. I dalje je mnogo asocijacija na tebe. I dalje zelim da razgovaramo iako odavno znam da nemamo o cemu.

 

I zauvek ces biti mok greh, moje najdraze zabranjeno.

.

Zavisnost.

Navucena.

Kao droga, kao alkohol, kao cigarte. Ubija polako, a sve vise zelim.

Toliko je zabranjeno da je toliko i dobro.

Plasim se da bi odvikavanje mogli biti mnogo tesko.

Bas kao i svaki zavisnik, kako poksavam da se odviknem tako mi je to sve vise potrebno.

I bojim se da prelazim granice. Ne samo one telesne, one pozudne.

Strast.
Nagon.

Ona zivotinjska zelja da se ima odmah i sad i da se ima to sve.

Bojim se da postaje vise od toga.

A sebe takvu ne poznajem.

Predajem se cela. I celu, potpuno celu mozes da me imas.

Telo. Posedovanje.

Ali, srce se pomalo plasi. I glava je zbunjena.

Prepusta se nagonu.

Ne slusa razum jer on sam ne zna sta zeli, kuda da ide, sta je bezbedno.

I plasi se.

Granice su da se prelaze, pravila da se krse. A sta onda ostaje?

 

Mala moja je napunila 17 godina pre neki dan. I pisuci joj posvetu na prvoj strani knjige, shvatila sam da ne umem da joj kazem koliko ona meni znaci. Da je ona meni veca sestra od svih koje imam, koje su mi krvno to. Da je ona meni mnogo vise od najbolje drugarice.

Nikada nisam mislila da ce devojcica u beloj majici i beloj suknji meni znaciti toliko. Pogotovo kad sam joj se javila, a ona pogledala onim njenim pogledom u fazonu ko si ti, sta hoces, smaras. 😀
Ona je neko ko je zaista uvek tu. Neko ko je moj ponos. Svaki njen uspeh, mene toliko usreci i ispuni ponosom. Nikad necu zaboraviti kako sam se osecala kad je rekla da je djak generacije, i kada su njeno ime procitali na maturi.

Znam da je mene tesko trpeti, ali ona to ume. Ali, umem i ja nju.I svi oni koji se zale na njeno kolutanje ocima, ili ponekad na njene neke pomalo drske odgovore su meni smesni. Jer, da je poznaju koliko i ja znali bi da je ona jednostavno takva, i da to nije nista sto treba da te pogodi.

U najtezim trenucima, tu je da me saslusa, da place sa mnom. I jedina koja dodje i kaze mi da nisam u pravu, da sam preterala i da treba da precutim nekad nesto. Neko ko zna sve o meni, a i dalje je svih ovih godina tu, mnogi bi odavno otisli.

Znam da ona zna da je ja volim, ali jednostavno zelim da zna koliki ona znacaj ima u mom zivotu i da cu zaista uvek biti tu, da cu je braniti od svega (iako je pre verovatnoca da ce meni biti potrebno da me ona brani,a ne obrnuto), i da je nikad necu osudjivati, da cu joj uvek biti podrska.
I jako mi je tesko sto cu za par meseci otici, i biti daleko, ali znam da ce nas odnos ostati isti.

Jednostavno, zelim da joj se zahvalim za sve sve sve. Za svaki razgovor, savet, trenutak u kom je pokazala da mi je pravi prijatelj, za svako leto, za svaki put kada je slaga za mene, za svaku rec koju je upitila onima kojima ja to nisam smela, i jednostavno sto je izabrala da mi bude prijatelj, majka, drugarica, devojka (haha)..

.

‘Poslednji pozdrav…’

Ne samo dedi, vec najvecem Coveku koga poznajem. 
Danas se oprastam od nekog ko me je naucio sta je postenje, sta je rad i trud, sta je prijatelj. Od nekoga ko mi nikad nije rekao da me voli, ali mi to na toliko mnogo nacina i toliko puta pokazao. I znam da bi i sada rekao kako je on meni samo deda na nekom tamo papiru. Ali on je neko ko me je naucio najvrednijim zivotnim stvarima. Za sta je sve spreman covek koji tera inat, koji je besan, koji voli. 
“Ako ces pusiti, evo upaljac i cigarete, nikad se ne grebi od nekoga.” “Kad se rukujes, stegnes ruku”.

Ne mogu da shvatim da ga nema. I da je tako prebrzo otisao. Znam da sam znala i da te iznerviram, i da se naljutis na mene, i da sam ja uvek bila ona kojoj niko nista ne sme da kaze a da  se ne naljuti. Ali, to je tvoja narav. Braniti sebe i kad jesi i kad nisi u pravu. Sa kim ja sad da pijem pelin i zezam sve oko sebe? Trudim se da ne patetisem, i da ne budem tuzna, jer znam da bih dobila batine za takvo ponasanje.. 🙂

Nadam se da si sada na nekom boljem mestu,da nas od gore cuvas sad. A mi te nikada necemo zaboraviti, znas da legende uvek zive!

 

.

I nikad ne znas kada nekoga po poslednji put vidis.
I zato iskoristi svaki trenutak da nekome pokazes koliko ti je stalo. Jer jednom to neces moci. A to boli jako.

03:08

Ko zna.. koja po redu neprespavana noc zbog tebe, zbog onog sto smo bili.

Ko zna.. koje pisanje po redu o tebi o onome sto smo mogli biti.

Ko zna.. koje po redu mirenje  sa sudbinom da ces uvek biti ti,a nikada necemo biti mi.

 

Ja znam  da je previse puta bilo svega, i zelim da je ovo poslednji. A ne znam koliko puta ti pomislis o proslosti i da li bi je menjao.