Mala moja je napunila 17 godina pre neki dan. I pisuci joj posvetu na prvoj strani knjige, shvatila sam da ne umem da joj kazem koliko ona meni znaci. Da je ona meni veca sestra od svih koje imam, koje su mi krvno to. Da je ona meni mnogo vise od najbolje drugarice.
Nikada nisam mislila da ce devojcica u beloj majici i beloj suknji meni znaciti toliko. Pogotovo kad sam joj se javila, a ona pogledala onim njenim pogledom u fazonu ko si ti, sta hoces, smaras. 😀
Ona je neko ko je zaista uvek tu. Neko ko je moj ponos. Svaki njen uspeh, mene toliko usreci i ispuni ponosom. Nikad necu zaboraviti kako sam se osecala kad je rekla da je djak generacije, i kada su njeno ime procitali na maturi.
Znam da je mene tesko trpeti, ali ona to ume. Ali, umem i ja nju.I svi oni koji se zale na njeno kolutanje ocima, ili ponekad na njene neke pomalo drske odgovore su meni smesni. Jer, da je poznaju koliko i ja znali bi da je ona jednostavno takva, i da to nije nista sto treba da te pogodi.
U najtezim trenucima, tu je da me saslusa, da place sa mnom. I jedina koja dodje i kaze mi da nisam u pravu, da sam preterala i da treba da precutim nekad nesto. Neko ko zna sve o meni, a i dalje je svih ovih godina tu, mnogi bi odavno otisli.
Znam da ona zna da je ja volim, ali jednostavno zelim da zna koliki ona znacaj ima u mom zivotu i da cu zaista uvek biti tu, da cu je braniti od svega (iako je pre verovatnoca da ce meni biti potrebno da me ona brani,a ne obrnuto), i da je nikad necu osudjivati, da cu joj uvek biti podrska.
I jako mi je tesko sto cu za par meseci otici, i biti daleko, ali znam da ce nas odnos ostati isti.
Jednostavno, zelim da joj se zahvalim za sve sve sve. Za svaki razgovor, savet, trenutak u kom je pokazala da mi je pravi prijatelj, za svako leto, za svaki put kada je slaga za mene, za svaku rec koju je upitila onima kojima ja to nisam smela, i jednostavno sto je izabrala da mi bude prijatelj, majka, drugarica, devojka (haha)..